Selena Tasić: Slučaj Pobjeda-Proces privatizacije dnevnih novina sa najdužom tradicijom u Crnoj Gori

Mediji

U istoriji štampanih medija, Pobjeda je dnevni list sa najdužom tradicijom u Crnoj Gori. Do 1. januara 1975. godine izlazila je jednom ili dvaput sedmično, nakon čega postaje dnevna novina i to ostaje do danas. Pobjeda se kroz istoriju smatra simbolom crnogorskog novinarstva, na isti način na koji je to The Times za Veliku Britaniju.

Posljednja decenija 20. vijeka predstavljala je turbulentan period za sve bivše jugoslovenske republike. Većina ratne propagande bila je kanalisana preko javnih servisa - televizije, radija, ali i dnevnih novina. Pobjeda je u to vrijeme djelila istu političku sudbinu kao i Vjesnik u Hrvatskoj ili Politika u Srbiji. Pored gubitka na uticaju, pouzdanosti i kredibilitetu, Pobjeda je dodatno bila oslabljena nesposobnošću da se prilagodi tehnološkim inovacijama koje je od tradicionalnih medija širom svijeta zahtjevalo novo doba.

Novi mediji, oslobođeni od državnog uticaja, počeli su prikupljati širu publiku i veći broj čitalaca, što je državne medije ostavilo u vakuumu. Tradicionalna i državno orijentisana Pobjeda ostala je na samom dnu ljestvice čitanosti. Posljedica toga bio je i prelazak najistaknutijih novinara iz Pobjede u privatne medije u Crnoj Gori.

Ulaskom u proces evrointegracija, države Zapadnog Balkana donose prve zakone o privatizaciji. Zakon o privatizaciji Crne Gore iz 1999. godine previdio je da mediji više ne mogu biti finansirani iz državnog budžeta (Zakon o medijima iz 2002. godine dodatno ističe ovu obavezu države). U skladu sa tim, Pobjeda je trebalo da se nađe na tržištu početkom 2000-ih. Međutim, ovaj proces je otpočeo tek 8 godina kasnije.

Prvi tender na koji je država stavila 51% akcija Pobjede na prodaju, objavljen je 2007. godine, ali je propao jer niko nije dostavio ponudu. Godinu dana kasnije, objavljen je novi tender, sa istom početnom ponudom. U to vrijeme Pobjeda je imala oko 550 zaposlenih. Glavni zainteresovani ponuđač bila je njemačka medijska kompanija WAZ. Tokom pregovora sa WAZ-om, tenderska komisija podigla je ponudu akcija za prodaju na 76 %. Najveća prepreka drugom pokušaju privatizacije bio je zahtjev rukovodstva Pobjede prema WAZ-u, a koji se odnosio na prihvatanje duga za poreze i doprinose koji je Pobjeda imala prema svojim zaposlenima. WAZ nikada nije dostavio zvaničnu ponudu. Prema oficijelnom saopštenju WAZ-a, ova kompanija je “odlučila da zamrzne sve nove projekte u jugoistočnoj Evropi tokom globalne finansijske krize“. Nezvanično objašnjenje je da je menadžment Pobjede u to vrijeme promjenio kolektivni ugovor i na taj način pokušao da nametne WAZ-u da otplati velike otpremnine zaposlenima Pobjede, zbog čega je ovakompanija odustala od kupovine. Pobjeda je krajem 2007. godine, prema tvrdnjama Branka Vujovića, tadašnjeg direktora Agencije za prestrukturiranje samo državi dugovala 2,67 miliona eura na ime neizmirenih poreskih obaveza. Rješenja o odloženom plaćanju poreza potpisivao je ministar finansija Igor Lukšić. Jedna od prepreka za privatizacije Pobjede bio je i kolektivni ugovor koji je garantovao otpremnine u iznosu i do 35 hiljada eura. Višak zaposlenih u Pobjedi, prema različitim procjenama je između 150 – 200 radnika, za što bi kupac morao izdvojiti višemilionski iznos.

U pokušaju da ojača poziciju Pobjede na tržištu, Vlada 2009. godine za novog glavnog i odgovornog urednika postavlja Srđana Kusovca, novinara Radija Slobodna Evropa u Pragu i B92 u Beogradu. Nakon decenija korišćenja ćiriličnog pisma, 2010. godine Pobjeda počinje da izlazi na latinici. Pobjeda je 2010. godine takođe dobija i svoje prvo online izdanje u vidu news portala.

Treći tender za privatizaciju Pobjede je pokrenut 2011. godine, a procenat ponuđenih akcija za prodaju je bio 85,9 %. Avaz – roto press doo iz Bosne i Hercegovine prvo je ponudio 1 euro kupoprodajne cijene, a zatim je nakon zahtjeva iz Pozivnog pisma za pregovore dostavljenog kompaniji Avaz 19. januara 2012. godine, ta cifra povećana na 100 000 eura. Prema izvještaju Tenderske komisije 14. marta 2013. godine, Avaz je zatražio od države da preuzme dugove Pobjede prema Podgoričkoj i Erste banci, kao i da otpiše poreski dug u iznosu od 1,2 miliona eura. Država je ponudila rešenje u vidu postizanja dogovora o reprogramu kredita koji bi Pobjeda otplaćivala pod povoljnim uslovima. Prema istom izveštaju, Avaz nije odgovorio u roku za podnošenje nacrta ugovora, niti je ikad zvanično povukao ponudu. Rok tendera je istekao 31. avgusta 2012. godine i tender je zvanično proglašen neuspjelim.

Nezvanično objašnjenje za odustajanje od tendera bilo je da su glavne prepreke u pokušaju privatizacije bili nerealni zahtjevi od strane tadašnjeg Ministarstva finansija, kao i premijera koji nije imao interes da se privatizacija Pobjede finalizuje.

Nakon godina neuspješnih pokušaja da smanji troškove i gubitke Pobjede, Kusovac napušta mjesto glavnog i odgovornog urednika u avgustu 2013.godine, i prelazi na mjesto Savjetnika za medije u Vladi Crne Gore.

Jedan od najzanimljivijih aspekata privatizacije Pobjede bila je uloga crnogorske Vlade u procesu privatizacije najstarijeg crnogorskog dnevnog lista. Vlada Crne Gore je dva puta pretvorila poreske dugove Pobjede u kapital, što je dovelo do porasta akcija na 85,98%. Država je Pobjedi dala garancije za kredite kod komercijalnih banaka, jedan u iznosu od 2,97 miliona i drugi u iznosu od 3,5 miliona eura. Prema zvaničnim izjavama, ovi krediti su bili namjenjeni za isplatu zaostalih zarada i otpremnina za zaposlene.

Ono što je posebno interesantno kada je cjelokupan proces privatizacije u pitanju, svakako je bila i kupovina zemljišta i zgrade Pobjede (Vlada je u to vrijeme većinski vlasnik Pobjede). Cijena zgrade Pobjede je procjenjena je na iznos od 4,89 miliona eura. Vlada Crne Gore nadoknadila je 2,8 miliona eura duga u porezima i doprinosima za zaposlene u Pobjedi od sticanja zgrade. Javnost još uvek nema uvid o detaljnom utrošku razlike u cijeni od strane tadašnjeg menadžmenta Pobjede. Prema nezvaničnoj izjavi generalnog direktora u to vrijeme, gospodina Lava Lajovića, ova razlika u iznosu od 2 miliona eura potrošena je na bankovne kamate, socijalni program i zaostale zarade prema zaposlenima.

Usprkos činjenici da je Vlada nadoknadila poreski dug po osnovu kupovine zgrade Pobjede, Poreska uprava zatražila je od Suda da proglasi stečaj Pobjede 11. avgusta 2014. godine, a na osnovu duga za poreze i doprinose u iznosu od 1.154.000 eura.

Snažni pritisci nametnuti od predstavnika međunarodnih organizacija, poput OSCE-ove predstavnice za slobodu medija gospođe Dunje Mijatović i predstavnika delegacije EU u Crnoj Gori, imali su za cilj što bržu privatizaciju ovog dnevnog lista.

Nakon 7 godina neuspješnih pokušaja privatizacije Pobjede i 13 godina od uspostavljanja pravnog okvira za implementaciju zakonske norme, 17. novembra 2014. godine završen je proces privatizovanja ovog lista. Potpisivanjem sporazuma između povjerenika gospodina Mladena Markovića i gospodina Borisa Darmanovića, predstavnika Media Nea firme koja je vlasnik dnevnog lista Dnevne novine i informativnog portala Café del Montenegro, Pobjeda konačno prelazi u privatno vlasništvo. Ugovor od 1. decembra 2014. godine, predviđa da kupac stiče pravo svojine na dan plaćanja ukupne kupovne cijene. Kompanija Media Nea ponudila je ukupno 757,000 eura i postaje jedini zvanični vlasnik Pobjede. Za izvršnog direktora i glavnog i odgovornog urednika imenovan je Draško Đuranović, osnivač Portala Analitika.

~~~

Selena Tasić, Programska menadžerka Instituta za javnu politiku

Ovaj članak je objavljen na sajtu fairpress.eu